Poruke za prvu pričest

Dating > Poruke za prvu pričest

Click here: ※ Poruke za prvu pričest ※ ♥ Poruke za prvu pričest

Ja bih rek' o da si više nego moja mama, u Tebe je srce vel' ko to je ljubav sama. Cijeli ti se život molim, a ti meni ovako?! Danas mi sunce Danas moja duša žarče lice zlati, hram će postat bijel danas mene anđeo danas neka kliče k Bogu mome prati.

To je bio dan prije Prve svete pričesti. Jer je u presvetoj euharistiji zapravo Bog; ona zaista jest Isus Krist, Kruh života. Je si l' sa mnom TI, Isuse, zadovoljan tako? Tko ne želi, bez neba je u očima, smrt s njim kolo započima, tešku dramu svu od bola, od godina što prolaze a bez nade, a on Bogu dane krade. Mnoštvo informacija o vjeri na način prikladan prvopričesnicima donosi. Izbjegnimo takav odnos prema Bogu! Pričest, te da budete jaki na putovima dobra.

Bog sa neba slijedio svaki njegov korak. Žetva je velika, ali radnika malo. Tamo smo pred svećenikom ispovjedili svoje grijehe, a Bog nam ih je preko njega oprostio.

RECITACIJE ZA SLAVLJE PRVE PRIČESTI - Tu se sveti ime tvoje kad su dvoje ili troje sabrani u molitvi, u ljubavi i praštanju.

OČE NAŠ OČE NAŠ, KOJI JESI… Pred Tobom su pričesnici, roditelji i rodbina, prijatelji tvoga Sina, gladni kruha i vječnosti. Sabrani u Tvoje ime ko obitelj sa svih strana ovog svijeta. Ti u nama, mi u Tebi, oko stola, oko kruha, oko neba kao braća, OČE NAŠ, KOJI JESI… Gdje je nebo, gdje je nebo? Svi ga traže uokolo, i u jelu i u piću, u bogatstvu, u mladosti i ljepoti ne dižući oči k nebu. Tu se sveti ime tvoje kad su dvoje ili troje sabrani u molitvi, u ljubavi i praštanju. Nije nebo tamo gore nad oblakom, ni daleko u maštanju. OČE NAŠ, KOJI JESI… Patnici ga srcem slute, bolesni ga vjerom traže dok ne dođe i ostvari naše snove za susretom. Zato mole krikom, vikom, pouzdanjem da nam dođe i da bude volja Tvoja. Kakva, koja, kad će doći to Kraljevstvo obećano? A ono je od istine i od pravde, od ljubavi i od mira i došlo bi da smo vjerni, i da znamo slušat Tebe, da je naša volja Tvoja. Od zemlje bi bilo nebo. Ti u nama, mi u raju. I molimo jako, jače, sve glasnije, sve do neba. Kruh svagdanji daj nam danas i za sutra. Kruh na stolu, na oltaru, kruh od zrna, zlatna žita i da bude Tvoja volja, da ga svima bude dosta i do sita, da se njime hrani duša. OČE NAŠ, KOJI JESI… Ispod neba ševa pjeva, a pod suncem zlatna polja Slavonije, majke kruha, zlatnim klasjem okićena. Spretne ruke materine, voda, vatra, malo soli, dobra baka što se moli da uskvasa, zamiriše na livadu i na šumu, polja cvjetna, oranice, na molitvu prije jela. Mi za stolom, puna zdjela. Ja bih jela, ja bih jela! Ne bi smjela, mati reče. Hoću jesti, a od danas, svake Mise, za Isusov stol ću sjesti da nahranim dušu nebom, zar ne, bako, da je tako? Samo tako, oko moje, samo tako. Kad ga primiš u pričesti ti ćeš rasti, procvjetati lijepa lika. KRUH NAŠ SVAGDANJI, DAJ NAM DANAS… Daješ nam se na oltaru i hvala ti na tom daru mira, sreće i vječnosti. Mi ćemo ga danas jesti, ko obitelj za stol sjesti s braćom svojom uokolo. Da bi mogli, da bi smjeli, da bi srcem kruh tvoj jeli, oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo. S križem tvojim na čelima mi ponosni na Tvoj znamen, OČE NAŠ, KOJI JESI… AMEN! Nije lako biti čovjek, dijete, vjernik u vremenu izazova. Na sve strane, kud god gledaš oglasi su i reklame. Putovi su otvoreni, primamljivi, raznovrsni. Kojim putem trebaš ići u životu? A ima ih: pravih, krivih i širokih, uske staze, neprohodi, kroz šikare, kroz ravnice, Sve do tamo, pa odande, od izvora do izvora, pa od srca sve do srca… moga, tvoga, Njegovoga, pa od smrti do života. Kojim putem treba ići? On nas vodi do vječnosti, sve do neba ka slobodi djece Božje. On nam reče što nam treba, tko smo, što smo, od kuda smo. Gdje je hrana na tom putu? On poziva, On doziva, Sebe daje: UZMITE I JEDITE, REČE, TKO JEDE MOJE TIJELO IMA ŽIVOT VJEČNI… JA SAM U NJEMU ON U MENI… SJEDINJENI! Isus daje sebe sama i riječ svoju ko svjetiljku. Sad smo i mi na tom putu. Vječnost nam je u očima. S njim bez straha Putujemo, svakodnevno, uz ponore i bespuća, od obale do obale, snježnim putem zameteni, ispod neba, od nevolje do radosti, do starosti od mladosti. S njim u srcu pa u sutra. S njim u srcu pa u dane i godine, a predah je uz dva stola, onaj kućni i Isusov, a na njima kruh i vino. Gozba nam je priređena. Evo kruha, evo neba, samo pitaj što ti treba: da na zemlji nebo nosiš, da u drugom brata vidiš, da u smrti svjetlo nađeš. Teško onom tko ne shvaća, da su ljudi djeca Božja, naša braća. Tko ne želi, bez neba je u očima, smrt s njim kolo započima, tešku dramu svu od bola, od godina što prolaze a bez nade, a on Bogu dane krade. Što god čini pokušaj je, nikad pravo, samo proba… sve do groba, a vječnost mu na dohvatu. Evo kruha, evo neba, samo pitaj što ti treba, Ovaj prostor u kom živiš, ovi ljudi koje voliš, ova Gospa koju moliš, ovaj susret s Bogom vječnim To ti treba: On u kruhu! Svaku lozu koja ne donosi roda on siječe, svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, Taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa! Ko oči bobice crne. Trebaju stopu zemlje pod korijenom. Sunce im u granama. Od kud im snaga? U granama, u listu? U zemlji je, u žilama! S trsom loza povezana raste, cvjeta za buduće rodove, za plodove, za sunce u zrnima. Vinogradar: veže, reže, veže. Uspravlja prignute uz stupove nebu okrenute. Plače li trs za otpalim granama? Bole ga rane, suhe grane Bez povezanosti nema rasta, cvijeta, ploda života. Ja sam kruh života. Tko bude jeo…, živjet će uvijek. Može li loza zaboraviti čokot, otići bez poraza? Ako odemo, tko će nam dati snagu? Ako odemo, od kud nam grane zelene? Ako odemo, umiremo ko mrtvo lišće. Bez povratka smrt nas čeka! Za život smo stvoreni! Što nam je činiti? Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim. Pošli su za njim. Nisu znali kuda, ni kamo, dokle? Vjerovali su da On zna i da je od neba. U pogledu Put i vrata do srca. Znali su, sve je Njegovo: zemlja i široko nebo vrijeme i vječnost. U ime njegovo započe dan. I nas zove svakodnevno! I danas, kao nekad, na oltarima kruh i vino. Blagoslovi pa im dade. Kako i ne bi životom Tvojim, novu povijest pisao? Trebali bismo biti kvasac za novo tijesto i svjetlo u mraku. I tako: slušali su ga kao majku, oca kad zove. U Njegovu glasu srca i neba. I što nam još treba? Susret s njime i danas i sutra, u vjekove i križ kao znamen. KAKO JE RASLO NEBO Mali brat me jutros pita: Zašto si ti u bjelini i s krunicom oko vrata, zašto Isus sve nas voli kao tata? Zašto baka za nas moli, zašto zvona tako zvone, zašto mama ručak sprema, što se s tobom danas zbiva? Prva pričest, kažem, brate, Radosni smo, molim za te, da porasteš, budeš velik, pa da s nama onda i ti dijeliš nebo, ne od snova, nego pravo, da se možeš s mnoštvom drugih pričestiti. To sam rekla, a on opet: Od kud znadeš to što kažeš? Da nam Isus srce daje i sve nas je zavolio, za nas umro od ljubavi? Saznali smo dosta toga od župnika, bake, mame, učitelja.. Crkva nam je kao mati pa nas sprema, oduševi s Kristom sjesti, s njime jesti ovu gozbu od vječnosti. I rastemo svakim danom, od susreta do susreta, od pričesti do pričesti, misnog slavlja, kao Crkva, zajednica. Nad njom nebo otvoreno, Duhom svetim rasplamsano, pa su mnogi, slijedeći ga, vječnost sebi sagradili, pjevajući pjesmu nade. Ohrabri me onom pjesmom da je čujem, jer sam gluha. Molit ću je svakodnevno da vam ona zavjet bude kroz godine. Uzaludno vrijeme troše na sve ono što će proći. Nebo im je negdje, tamo, u daljini pa ne vide što su, tko su i kud idu, bliže zemlji, nebu dalje, dok ne umru. Nesigurni, pa ratuju, pa boguju nad drugima, tama im je u očima. Nebo raste, mi u nebu. Tama vedri, s njim se jedri. Dijelit ćemo radost svima. Hram smo Božji, nije šala. Sad smo ljepši, Bogu draži, nego katedrala. Hram smo Božji jer si u nama. I kad kažeš riječ, oživi nebo, more se smiri, čovjek zadrhti, uznemiri. Kad kažeš riječ, zemlja postaje bolja i Tvoja, nebo se zemlji primaklo slapom duginih boja. Govorio je kao onaj koji ima što reći. TI IMAŠ RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA. Kad si god izgovorio riječ bila je ljubavi puna, blaga i ljekovita, duboka i tamna od života. Kad kažeš riječ o vječnosti i Ocu, kad nam sebe daješ za uzor i hranu, za Tobom ljudi put neba polaze, nemir prestaje. Mrtvi su oni koji na zemlji nebo ne nose. Kad kažeš riječ, vječnost u nama zablista, procvjeta vedrinom Uskrsnuća ko zemlja nakon rose. Neki su, unatoč svemu, zatvorili vrata srca da ne uđe svjetlo, da ne progledaju, da ne čuju, i nikako da im svane, pa neće ugledati nakon smrti široko modro nebo i Oca na nebesima. KRUH NAŠ SVAGDANJI Pod širokim nebom slavonskim, oranice nepregledne. Miriše zemlja probuđena, uzorana. Pognut ratar sa suncem na plećima, priprema kolijevku krušnom sjemenu. Zasijano u crnicu, kišom natopljeno zrno nabuja, zažili snagom zemlje. Iz mraka utrobe tople probija se na svjetlo, nebu okrenuto, umirući niče u stostrukom klasu pa raste, raste, i klasa do zrelosti. Sve je to u kruhu i više od toga. Sve je to na oltaru žrtvenom i više od toga. Sve je u kruhu, sve je u vinu i više od toga. Tisuće zrna u jednom kruhu i bobica u čaši vina.